Intervju 'Som': Nev Schulman, Ariel Schulman i Henry Joost
Sljedeći vikend kod Davida Finchera Društvena mreža dolazi na velika platna diljem zemlje. Dok taj film, koji bilježi rođenje i uspon tvrtke Facebook vrijedne više milijardi dolara, izaziva veliku buku (i čak i neki razgovor o Oskaru), to nije jedini "Facebook" film o kojem publika govori.
Som, dokumentarni film koji je čudniji od fikcije o nevjerojatnoj vezi na Facebooku koja dobiva neočekivani zaokret, napravio je tako veliku buru na Sundanceu ove godine da smo mi ovdje na Nered na ekranu morao je filmu dati dvije recenzije: jedan dobar i jedan loš. Osobno sam volio film i mislio sam da postavlja neka fascinantna pitanja o prirodi identiteta u doba interneta.
Međutim, čak i nakon gledanja i uživanja u filmu, još uvijek sam imao mnogo pitanja o filmu koji mi se motao po glavi. na moju sreću, Som suredatelji Ariel Schulman i Henry Joost, kao i subjekt filma, Nev Schulman, bili su jučer u Chicagu kako bi razgovarali o filmu.
Tijekom našeg razgovora, neizmjerno gostoljubivi i urnebesni trojac odgovarao je na moja pitanja o svemu, od marketinške strategije filma do kritika da je film laž.
U nastavku pogledajte moj transkripciju intervjua.
Imajte na umu da je intervju pun SPOJLERA, stoga se klonite ako još niste pogledali film.
--
SR: Ovaj film se najbolje može opisati kao "čudniji od fikcije". Kada ste dobili osjećaj da: "Imamo film u rukama?" Kada je dokumentarni film nastao u vašim mislima?
KAO:Pa, mislio sam da je počelo prilično čudno. Mislim, on (Nev) je imao 8-godišnju superfan (Abby) koja je bila potencijalno umjetničko čudo koje je u osnovi opsjednuto njegovom fotografijom. To mi je bilo dovoljno za kratki dokumentarac i to je bilo sve što je bilo za neko vrijeme.
HJ:Ali nikada nismo mislili da će to biti dugometražni film, sve do tog trenutka u Vailu u Coloradu [ključna scena u filmu kada trio otkriva da glazba koju "Megan" dijeli zapravo nije njezina]. A mi smo samo rekli: "Nemamo pojma kamo će ovo voditi, ali u svakom smjeru što vodi bit će dobra priča."
KAO: I tada smo se okrenuli jedno drugome i rekli smo: "Dobro, sad snimamo film i zato se moramo stalno vrtjeti."
SR: A kako ti to ide, Nev, kao subjektu, jer te samo snimaju cijelo vrijeme. Kako ste se osjećali dok se ovo sve više uključivalo?
NS: Ono što se ne vidi je da su, donekle, svi isječci koje su dobili o ovoj vezi koju sam ja bio jer sam mislio da su dosadne, u usporedbi s nekim drugim smiješnim stvarima koje sam radio, a nisu snimanje. Dakle, kada Rel odluči okrenuti kameru prema meni, obično mu to dopustim jer imam neku čudnu privlačnost prema nestašlucima i iskustvu i znatiželji za nepoznatim. I vjerujem u njegove umjetničke sposobnosti i njegovu strast kao filmaša, a onda, naravno, naše bratstvo i naše "najbolje prijateljstvo" to otežava. Da mi se ne sviđa što me snima, to bi sigurno bio problem u našem bratstvu.
[Smijeh]
NS:Mislim, voli li William Shatner čokoladni fondue?
SR: Mogu samo pretpostaviti da. To bi bila moja pretpostavka.
NS:Pa, moraš ga snimiti da saznaš. Moraš biti tu cijelo vrijeme.
SR: Zanimljiva je činjenica da svi snimate cijelo vrijeme, jer je film toliko nadrealan da mnogi ljudi misle „Kako je to moguće? Kako ovo može biti stvarno?" i mislim da dio toga ima veze s činjenicom da stalno snimaš, tako da nikad ne znaš kada će se priča dogoditi. Čija je to ideja? Jeste li upravo odrasli snimajući sve?
HJ: To je neka vrsta kolektivne kulture koju imamo. Nismo samo mi, to smo mi i naš krug filmskih prijatelja. Također smo prijatelji s braćom Neistat koji imaju TV emisiju na HBO-u koja je u osnovi samo ovo: male kamere, njihovi životi, to je emisija. I stvarno je zabavno, jer im nikad ništa ne nedostaje.
NS: I avanturistički su nastrojeni.
HJ:I pustolovni su, i zabavni su dečki i zabavno je družiti se s njima. A onda još jedna filmska grupa, Red Bucket Films, čiji su Nev i Rel bili članovi osnivači. I to je kao da među nas 15, ili koliko god ih ima, mi to radimo stalno i uglavnom to samo dijelimo jedno s drugim. I to je na neki način poput filmske prakse. To je kao da radite, znate, kao košarkašku utakmicu za razliku od prvenstva. Baš je zabavno. Radimo to iz zabave.
NS: A mi smo kao generacija telefona s kamerom. Mislim, sada su svi fotografi.
[Nev, Henry i Rel su snimali intervju na ručnim kamerama dok smo razgovarali.]
NS: Nekako smo se upravo transformirali u generaciju ljudi od kojih se iz nekog razloga očekuje da dokumentiraju. Jer... postoji ova web stranica koja se zove YouTube.
SR: Idi dalje ...
HJ:Tako se izgovara?
SR: Mislio sam da je to Yow-Too-Bay.
[Smijeh]
NS:I odjednom svi imaju glas. Internet se, uglavnom, najbolje koristi za video i audio, te za zajedničko korištenje. Kao da postoji čudna stvar u kojoj svi žele razvijati sadržaj i biti popularni u ovoj internetskoj zajednici.
SR: Mislim da je činjenica da ste vrlo tehnološki potkovani još jedan razlog zašto su ljudi jako zbunjeni oko ovog filma. „Kako bi ovo moglo biti stvarno? Ova trojica tehnološki pametnih tipova, kako ste se mogli dopustiti da vas tako dugo zavlače?" U retrospektivi, jeste li vidjeli ove znakove upozorenja zbog kojih ste pomislili: "Kako sam bio prevaren?"
HJ:Pa, mislim da u početku ne bismo znali što tražiti. Jer, mislim da je Nev Googleu napravio nekoliko stvari, ali nije ništa pronašao. Tek nakon pjesama [sa scene Vail, Colorado] - odlučili smo potražiti tekst za pjesmu - i bilo je stvarno samo zato što smo mislili da je toliko dobro da smo bili poput: "Možda bismo trebali pokrenuti izdavačku kuću i potpisati ih narod. Oni su nevjerojatni. "Ovo mora biti naslovnica, ili je ovo pjesma? Pa smo pretražili tekst i tada je sve počelo.
Također, na početku, ne mogu dovoljno naglasiti koliko je to bilo pozadina u našim životima. Imali smo milijun drugih projekata u tijeku, i to je bila samo ova stvar; i to je stvarno bila Nevina stvar.
NS: I stvarno nisam toliko toga dijelio s njima. Uglavnom, e-mailovi koje vidite da čitam i telefonski pozivi koje imam, to je sve što su vidjeli. Dubina interakcije i njezin opseg bili su mi mnogo osobniji. I sada, naravno, kad se osvrnem unatrag, čini mi se smiješnim što sam bio vezan uz sebe koliko god jesam. Bila je to sjajna lekcija u razumijevanju zašto si dopuštate ili se uvjeravate u nešto što želite - i moć laskanja i fantazije i elementa bijega u svima nama, u tome što želimo nešto što nema smisla ili je nedostižno.
SR: To je zanimljivo jer sam se dok sam gledao ovaj film pitao: "Evo ovog zgodnog momka u New Yorku. Vrlo je ljubazan. U New Yorku postoji vjerojatno dva milijuna žena s kojima bi potencijalno mogao imati romantične veze. "
KAO: Vau.
[Smijeh]
SR: Pa, ne dva milijuna, mislim, on nije Wilt Chamberlain.
[smijeh]
SR: Ali postoje mogućnosti, znaš? A ipak postoji jedna žena koja samo postoji u cyber prostoru u Ishphemingu, Michigan - a ja sam iz Michigana, pa sam poznavati U.P. čovječe, gore se ništa ne događa - i samo pomislim: "Što te vuče na ovo na internetu odnos?"
NS: Mislim da si u pravu, jako dobro izgledam.
[Smijeh]
NS: Ne, ne, potpuno se šalim. Ne, u pravu si, živio sam u New Yorku kao sposoban mladić i izlazio sam s djevojkama i imao neke dobre i loše veze, kao i svi, ali u većini slučajeva pretpostavljam da sam bio u trenutku u životu kada sam se osjećao kao, u redu, želio bih prijeći na sljedeću razinu s žena. Volio bih osjetiti zaista duboku vezu s nekim, kao što mislim da svi to rade, a to nisam pronašao u New Yorku. I tako, kad se pojavilo nešto što je bilo toliko drugačije i tako neobično da sam pomislio: „Možda je to razlog zašto. Možda nisam tražio na pravom mjestu. "Možda postoji nešto toliko organsko i iskreno u ovoj obitelji što će nekako biti potrebno ja sa ovog svijeta koji nije uspio, posebno u pogledu savršene djevojke, i naći ću ga negdje drugdje gdje bih najmanje očekivati. I čini se da je to privlačnost veza na daljinu, mislim.
SR: Kad ste planirali otići u Michigan, koliko ste o tome unaprijed razmišljali sa stanovišta filmaša. Kao, kakvu ćemo opremu donijeti, kakve ćemo snimke dobiti? Ili ste ga samo krilili? Jer jedna scena, posebno kad dođete na seosku kuću u 2:00 ujutro, to je doista loša stvar ...
NS: Glupo, da.
SR: ...jer ne znaš što ćeš pronaći. Ali to je također vrlo napeto. Mislite li na to u smislu: "Ovo bi bio dobar kadar za moj film." ili ste samo bili toliko prisiljeni upoznati te ljude da ste odlučili, otići ću gore u dva ujutro.
HJ:U to vrijeme nismo razmišljali o tome. Upravo smo vozili 400 milja i bilo je 2:30 ujutro, i mislim da smo svi bili suočeni s ovom odlukom poput, hoćemo li otići u motel i pokušati spavati, ili bismo samo trebali... Mislim, mislim da ne bih mogao zaspati a da barem ne prokrstarim kraj njezine kuće da vidim je li upaljeno svjetlo.
NS: Da, mislim, bio sam miljama daleko od onoga za koga sam mislio da bi mogao biti ljubav mog života.
HJ:Ubijala nas je neizvjesnost.
KAO: Bio je taj isti instinkt koji nas je uopće uveo u priču, a to je bilo “Pa, stigli smo dovde. Mogao bi i otvoriti ta vrata." Samo nastavi.
HJ:Nismo mislili da ćemo se voziti na prilaz, samo smo mislili: "Samo ćemo prokrstariti." A onda je Nev dobila ovu maničnu hrabrost.
NS:Pa, mislio sam da je prilaz izašao s druge strane, pa kad sam vidio da nije i počeo se okretati, a ja sam pogledao tu štalu i bio je samo kao: "Sada moram nešto znati." Pa sam samo iskočio i rekao: "Hajde Rel!" a nisam ni razmišljao o tome, znaš što ja znači? Trebao sam ostati u autu, ali, znaš, inspirirala me neka čudna sila.
SR: Ne mogu se sjetiti tko je to, ali vidite to u titlovima, netko kaže: "Želim ići" ili "Mislim da bismo trebali ići."
KAO:To je bilo sljedeće jutro točno, u kući.
HJ:To je bilo na trijemu, da.
SR: Ima toliko takvih trenutaka u kojima si kao: „Mislim da ne bismo trebali biti ovdje. Ne znam trebamo li ovo raditi." Kako intelektualno kažete: "Moramo ostati ovdje i snimiti ovo." Jer u publici, Sjedim i govorim "O, zaboga, hoćeš li otići, molim te?" Ne želim znati što je iza vrata – ali želim znati.
KAO:Smislili smo jedno pitanje, za koje smo se svi složili da ga treba odgovoriti do kraja filma, a to je bilo: "Tko slika slike?" I bez obzira koliko su stvari postale strašne ili kako komplicirano, ili koliko smo laži razotkrili, postojala je jedna stvar za koju smo znali da je istina, a to je da je netko stvarao te slike i slao mu ih mjesecima i mjesecima i mjesecima. Dakle, kako je sve ostalo počelo otpadati, još je ostala ta istina. Dakle, da smo otišli usred noći, da smo otišli sljedećeg jutra, otišli bismo ne znajući odgovor na to.
HJ: Imali smo i tu fantaziju da je za nas filmsko i dokumentarističko snimanje toliko važno da ako bismo umrijeti, znaš, želiš umrijeti držeći kameru, jer možda će Werner Herzog pronaći snimku.
SR: Zvuči nekako melodramatično govoriti o tome u tim terminima, ali kada gledate film imate osjećaj da postoji stvarna opasnost i mislim da je to ono što je tako privlačno, ili je barem to jedna od stvari koja je privukla mi. To je također nešto što mislim da je sporno, jer marketing za ovaj film - ne znam koliko ste vi bili uključeni...
HJ:Vrlo, vrlo malo.
KAO: Više od nule, ali...
SR: Zato što pogledate poster na kojem piše "Ne govori nikome što je to." Očito je tu veliki zaokret i otkriće koje izlazi tijekom filma.
NS:Kad smo vidjeli marketinšku strategiju, definitivno smo bili šokirani. I ja sam, barem za mene, bio uznemiren. Nije mi se svidjela ideja da je ova priča, ovo što mi se dogodilo, senzacionalizirano. Činilo se kao da je bilo dovoljno iskustva da bi ga ljudi vidjeli i imali reakciju. I nisam ih htio navesti u zabludu da to vide iz nekog drugog razloga. Ali ono što sam počeo shvaćati je da je teško navesti ljude da potroše teško zarađeni novac da vide nešto umjesto nečeg drugog ako za to nemaju razloga. I ne možete nekome tek tako reći: "Vidi, dobro je".
Tako su smislili kampanju koja je upečatljiva, na neki način alarmantna i vrlo intrigantna. Istaknuo je jedan aspekt filma, ima mnogo drugih aspekata filma. Znate, pokušavaju staviti ljude u kazalište. Dakle, ako to dovede ljude u kazalište...uglavnom ono što je bilo toliko korisno je to što je vrlo malo ljudi izašlo uzrujano što to nije bio neki zastrašujući Projekt vještica iz Blaira 3. Oni su zapravo dirnuti i nekako sretni jer su očekivali film kao i mnogi drugi koje su očekivali vidjeli, a zapravo dobivaju nešto potpuno novo i vrlo emotivno, a njihove reakcije na to su bile stvarno nevjerojatno.
SR: Koliko sada imate kontakta s Angelom?
NS: S Angelom razgovaramo gotovo svakodnevno. Svi mi. Ne samo nas troje, već i naša proširena vrsta filmske obitelji. Svi smo jako angažirani i jako timski, što nam je jako važno.
SR: Ove društvene veze koje imamo na Facebooku i Twitteru te putem društvenih mreža, kako ih uspoređujete s "pravim" odnosima? Ima tu umjesnosti, ali kad na Internetu podijelite onoliko koliko imate sa onim za što ste pretpostavljali da ste Megan, mislim da ste se postavili vani. U tu je vezu uloženo mnogo vašeg emocionalnog blagostanja, pa kako razlikovati odnos društvenih medija od svog stvarnog života?
NS: Mislim, definitivno je postojala zamagljena linija, jer kad smo stigli tamo, imao sam vezu s tom ženom, znaš? Postojalo je prijateljstvo i postojala je romansa među nama, što je njima [Henryju i Rel] bilo jasno, a kasnije i meni; u tom tjednu, dolje, bili smo na mnogo načina dobri prijatelji i bili smo vrlo otvoreni i osobni jedni s drugima.
Dakle, ono što sam naučio ili što potičem ljude da razmisle je da na svakih 500 prijatelja koje imate na Facebooku - pročitate njihovu ažuriranja profila, gledate njihove fotografije, ulažete vrijeme u ovu zajednicu ljudi - koliko vremena ulažete u svoju brat? Ili koliko vremena ulažeš svojoj mami? Ili tvoj najbolji prijatelj u školi? Ili možda netko s kim niste prijatelji - možda ste bili previše sramežljivi da pristupite? Mislim da tu moramo početi razmišljati više o tome, zašto trošimo vrijeme dajući se ovoj čudnoj vrsti plutajućeg oblaka informacija, a ljudi nisu u pravu oko nas?
SR: Što mislite da je krajnji zaključak ovog filma? Ako morate reći: "Ovo je ono što želim da publika izvuče iz ovog filma."
HJ:Teško je, jer zaista želimo da publika oduzme svoje, a to je jedna od lijepih stvari u vezi filma, mislim, je da postoji milijun razgovora koje možete imati nakon toga, a svatko iz toga oduzima svoju lekciju ili poruku. I to je kao, to je pravi život, pa se poruke često proturječe.
Dakle, za nas je to kao, da, trebali biste biti oprezni s onim što stavljate na Internet i trebali biste biti pažljivi o tome koje slike stavljate tamo i koliko dijelite jer je Internet trajan snimiti. No, u isto vrijeme, trebali biste biti otvoreni prema ljudima, a za mene je velika zaokret filma to što se s druge strane nalazi ljudsko biće. Znate, postoji obitelj ljudskih bića, a ne zlikovaca, i morate vidjeti humanost u svima. I osjećamo se kao da su ljudi intrinzički dobri i da ljudi imaju svoje razloge da rade stvari. Te se dvije poruke ne uklapaju baš na ugodan način.
SR: [Nevu] Dakle, kad ste tek stigli, niste gajili neprijateljstvo?
NS:Ne.
SR: Pa, u tom ste trenutku znali da nema Megan, zar ne?
NS: Da, mislim, čim smo stigli tamo, bilo je vrlo jasno da se više ne radi o meni. A ozbiljnost situacije i stvarnost s kojom smo se bavili bila je toliko golema da nisam imala vremena ni reagirati kako treba do trenutka kad smo došli kući. Ali da odgovorim na vaše pitanje i upotrijebim nekakve stare klišejske izreke koje izgleda da vrijede, rekao bih "ja radije bi volio i izgubio nego nikad uopće ne bi volio "i" Žalite samo zbog stvari koje ne volite čini. Ne stvari koje radite. "
[Smijeh]
KAO: Ako mogu dodati: "Možete odvesti konja do vode, ali ga ne možete natjerati da pije."
HJ: "Tko rano rani, dvije sreće grabi."
Dok smo svi naizmjence kaskali klišejima, publicist mi je dao znak za zaključak pa sam posljednjih minutu proveo razgovarajući s Arielom i Henryjem o njihovim dokumentarnim utjecajima. Rel je rekao da su na njega utjecali Werner Herzog, braća Maysles i Ross McElwee. Kratko smo razgovarali o izvrsnom dokumentarnom filmu McElwee iz 1986., Shermanov ožujak, za koji je Rel rekao da mu je omiljeni dokumentarac.
Ako niste vidjeli Shermanov ožujak, Preporučujem da provjerite. To je izvrstan film i jasno se vidi utjecaj koji je McElweejev stil stvaranja imao na Ariel i Henryja.
--
Som otvara se u Chicagu ovog petka. Film je već otvoren u Los Angelesu i New Yorku.
Da vidim je li Som igra u vašoj blizini, posjetite službena web stranica filma i tražiti termine prikazivanja.
Spider-Man: No Way Home Naslovnice časopisa nagovještavaju Sandman & Electro
O autoru