Normalni ljudi: 5 stvari koje emisija radi bolje od knjige (i 5 stvari koje nedostaju)
Hulu i BBC Three's Normalni ljudi dobio je pohvalne kritike i od gledatelja i od kritičara. Showrunneri su uspjeli nekako prilagoditi vrlo literarni tekst na ekranu. Većina adaptacija obično nikada nije u stanju uhvatiti pravu bit ovakvih knjiga, osobito onih u kojima se odvija mnogo unutarnjeg monologa. No, showrunneri su se vrlo približili savršenstvu. Adaptacija ekrana Normalni ljudi je ona u kojoj će većina ljubitelja knjiga također aktivno uživati.
Emisija je s vremena na vrijeme mogla poboljšati određene stvari i poboljšati cjelokupno iskustvo gledatelja koji gleda kako se razvija ljubavna priča Marianne i Connella. Ovo je veliki podvig. Malo je stvari koje ovoj predstavi nedostaje u adaptaciji. Evo nekih od načina na koje je emisija poboljšala knjigu i neke od stvari koje bi zasigurno malo iznervirale tvrdokorne ljubitelje knjiga.
10 BOLJE: Učinkovito prilagođena knjiga s toliko internog monologa
Problem s adaptacijom knjiga za mlade na ekran je u tome što obično gubi na vrlo važnim
Prilagođavanje takvih internih monologa na ekran obično se izvodi u obliku glasovnih prijevoda, kao što se vidi u filmu poput Prednosti biti zidić. Ali glasovni zapisi ne radi ponekad. U Normalni ljudi, oni su u stanju neke od tih misli pretvoriti u dijaloge i razgovore, a neke nijeme scene u stanju su uhvatiti bit tih vrtložnih misli.
9 PROMAŠENO: Daisy Edgar-Jones je previše lijepa
Lik Marianne bi trebao izgledati "nekonvencionalno". Pogotovo tijekom školskih dana, ona bi trebala biti netko tko se ne uklapa u norme onoga što se smatra privlačnim. Ona se ne trudi da i sama izgleda tako. Stoga bi njezina promjena stila kada je na fakultetu trebala biti posebno vrijedna pažnje.
Daisy Edgar-Jones koja glumi Marianne jednostavno je prelijepa od samog početka. Ne treba nikoga zavarati ako kaže da je "nekonvencionalno" privlačna. Na ovaj način, emisija propušta prikazivanje protagonista "nekonvencionalnog" izgleda s kojim bi se mnogi mogli povezati.
8 BOLJE: Smislene šutnje tijekom cijele emisije
Normalni ljudi je vrlo razgovijetna knjiga, ali nije baš razgovijetna emisija. Ima natezanja u vrijeme kada nema razgovora, nema razgovora. Ove tihe dionice omogućuju gledateljima da se urone u misli koje bi likovi mogli imati. Koristan je to način na koji ova serija gledateljima pokušava prikazati živote likova.
Prikazane su svakodnevne aktivnosti; Connell hoda kroz knjižnicu, Marianne čisti kuhinjski stol i tako dalje. Ali te stvari omogućuju gledateljima da bolje razumiju likove. Showrunneri su u stanju savršeno slijediti filozofiju "pokaži ne govori".
7 PROPUŠTENO: Smanjena važnost klasnog aspekta
Odnos između Connella i Marianne odnosi se na dvije komplicirane osobe koje također dolaze iz vrlo različitih ekonomskih i društvenih klasa. Ovo je vrlo važan dio knjige. Postoji nekoliko slučajeva u kojima Connell gleda na svijet vrlo drugačije zbog svog radničkog odgoja.
Emisija posvećuje vrlo malo vremena razotkrivanju komplikacija ove klasne razlike. Dok se fokusira na njihovu romantičnu vezu, emisija propušta uhvatiti nijanse koje društveno-ekonomski čimbenici igraju u njihovoj vezi.
6 BOLJE: Fokus je u potpunosti na njihovom odnosu
Emisija se ne udaljava od onoga što je najvažnije, odnosa Marianne i Connella. U svakoj epizodi gledatelji dublje sagledavaju svakog od ovih likova i odnos među njima. Gledatelji mogu svjedočiti krivulji, rastu, manama, savršenstvu odnosa između ova dva preranog karaktera.
Sve ostalo izgleda kao podzaplet. Emisija je u potpunosti zaokupljena prikazivanjem svega što je s tim likovima pošlo kako treba i što nije. Nijednom drugom liku ili odnosu ne pridaje se ista razina pažnje.
5 PROPUŠTENO: 12 epizoda za knjigu od 266 stranica
Normalni ljudi je vrlo kratka i jasna knjiga s ujednačenim tempom. Voditelji emisije odlučili su ovu knjigu od 266 stranica pretvoriti u seriju s 12 epizoda. To im je omogućilo da polako pokažu rast ovih likova i prikažu intenzitet njihovog odnosa.
No, serija od 12 epizoda čini se previše s obzirom na minimalni izvorni materijal s kojim su radili. Jesu li mogli znatno skratiti predstavu? Može biti. Bi li serija od 6 epizoda bila dovoljna? Može biti. Na kraju dana, emisija se čini malo previše rastegnuta, a to će posebno osjetiti oni koji emisiju gledaju a da nisu pročitali knjigu.
4 BOLJE: Mariannin odnos s obitelji prikazan je od samog početka
Čitatelji knjige jedva naziru što točno nije u redu s Marianneinom obitelji. Voditelji emisija ipak su se odlučili za drugačiji pristup. Već od prve epizode gledatelji vide disfunkcionalnu obitelj u kojoj Marianne odrasta. Publika je stoga u stanju bolje suosjećati s Marianne tijekom cijele predstave.
Brat i majka su likovi koji se ponavljaju, a grubost i hladnoća oko kojih je Marianne odrasla, pomaže publici da puno bolje razumije njezinu prirodu i osjećaje. Ovo je jedan od načina na koji se adaptacija može vrlo dobro poboljšati na izvornom materijalu.
3 PROPUŠTENO: Neki interni monolozi se jednostavno ne mogu prilagoditi
Ova emisija radi dobar posao pretvaranja nekih internih monologa u razgovore i pokazuje gledateljima što misle, a da im zapravo ne govori. Učinio je bolji posao od mnogih adaptacija knjiga novijeg doba.
Ali na kraju dana, vrhunac knjige poput Normalni ljudi pronicljiva je preciznost s kojom Sally Rooney piše o onome što se mota po glavama ovih likova. Jednostavno ne postoji način da se to prilagodi ekranu. Dakle, adaptacija ekrana će uvijek biti potrebna za ovo.
2 BOLJE: Glumci oživljavaju likove
Daisy Edgar-Jones i Paul Mescal oživljavaju Marianne i Connella. Izvedbe ovih glumaca su izvanredne. Ovi likovi su teški i bez pravih glumaca na ekranu bi izgledali sasvim drugačije. Edgar-Jones i Mescal savršeno odgovaraju ovim likovima.
Njihove delikatne i sirove izvedbe podižu predstavu na novu razinu. Dok se ostali članovi glumačke ekipe ponašaju izvrsno, njih dvoje posebno treba cijeniti jer su oživjeli dva vrlo komplicirana lika iz modernog književnog klasika.
1 PROPUŠTEN: Ton emisije
Svatko tko je pročitao knjigu bit će svjestan živopisne kvalitete teksta. Sally Rooney piše o mladima na način na koji samo mladi mogu pisati o sebi. Ona piše oštar humor, sarkazam, duhovitost ovih likova zbog kojih knjiga postaje pop.
Gledatelj koji gleda emisiju, a da nije pročitao knjigu, zasigurno će smatrati da je ton emisije depresivno tužan. Predstava je prigušena i spora. Šaljivi aspekti knjige ne moraju se nužno prevesti na ekran.
SljedećiHarry Potter: 10 likova koji su trebali otići u Azkaban
O autoru